Možemo li razumjeti drugoga, a da pritom ne gledamo i kroz vlastita iskustva, uvjerenja i pretpostavke?
Što mogu učiti i razumijevati kao terapeut? Percepcija i gledanje kroz „oči drugoga”
Nedavno sam na Redditu čitala temu „Zašto ste prestali s psihoterapijom?”. Temu i pitanje postavila je psihoterapeutkinja koja je očekivala iskrene odgovore „klijenata”. Odgovori su se razlikovali i osobe su opisivale svoje teškoće i razloge. Neke osobe odustale su jer nisu vidjele napredak, nisu se osjećale bolje, a neke su odlučile da je vrijeme za samostalnost. Neke osobe navode da je psihoterapija za njih dio mentalne higijene i da nikada ne prestaju, već samo uzimaju pauze. Razloga za prestajanje, izgleda, ima isto koliko i razloga za započinjanje. Ipak, baveći se temom seminarskog rada, jedna tema odgovora učinila mi se zanimljivom.
Nisam imao/la osjećaj da me terapeut zaista razumije i da se može uživiti u moja životna iskustva.
Veliko možda i velika pretpostavka koju biram bila bi da se možda i iza drugih odgovora krije osjećaj da terapeut nije doista razumio, ali da je ipak jasnija istina onih koji su nerazumijevanje naveli kao razlog udaljavanja iz tako doživljenog odnosa. S tom mišlju odlazim na priču o drugom redu kibernetike, u odnos i terapiju u kojoj i klijent i terapeut aktivno sudjeluju, zajedno kreiraju razumijevanje i atmosferu, mijenjaju svoje razumijevanje razumijevajući drugoga i u kojoj je, u kontekstu terapije, odgovornost terapeuta da takav prostor za sebe i klijenta osigura.
Već je svima (barem deklarativno) koji se trude učiti o odnosu koji je iscjeljujući i terapijski jasna suma svih proučavanja djelotvorne terapije – na kraju je odnos taj koji liječi. Odnos između klijenta i terapeuta ima ključnu ulogu u postizanju pozitivnih terapijskih ishoda te se smatra temeljnim čimbenikom u procesu liječenja (Yalom, 1975.).
Smisao ovog rada jest razmisliti kakav je to odnos i, iz perspektive odgovora nekih „klijenata” s Reddita, kako gradimo odnos u kojem se klijent osjeća shvaćeno, prihvaćeno i cjelovito? Kako stvoriti kontekst u kojem možemo istinski doživjeti perspektivu drugoga, interpretirajući je zajedno s drugim, na njegovu jeziku?
Učinkovit terapijski odnos?
Psihoterapiju je poprilično teško definirati, a da ona uključuje sve ono što jest i može biti, a da pritom ostane otvorena za to da bude sve što nekome u procesu i psihoterapijskom odnosu treba.
U svojoj doktorskoj disertaciji Inka Miškulin (2016.) navodi kako zbog velikog broja psihoterapijskih škola i pristupa dolazi do problema konačne definicije, no bez obzira na različite paradigme, u jednome dolazi do slaganja: psihoterapija uključuje razvoj odnosa terapeut – klijent kroz komunikaciju i stvaranje dijaloga, s ciljem promjene klijentova problematičnog razmišljanja i ponašanja. Kroz komunikaciju i dijalog stvaramo odnos i živimo, a ovdje nas zanima kako da se klijent osjeti „živ i shvaćen”?
Odnos prema klijentu, odnosno etika i estetika koju terapeut nosi u sebi, a unosi i izražava u dinamici odnosa s klijentom, a koju predlaže kibernetika drugog reda, govori o proširenju mogućnosti, opcija i ideja; o praćenju, slijeđenju i učenju jezika klijenta kako bismo mu osigurali prostor da bude jedinstven i kako bismo zajedno s njim razumijevali, razvijali teorije o njegovoj jedinstvenosti i podržali ga da u svom životu organizira drugačije priče.
Epistemologija terapeuta uvelike utječe na definiranje problema, ishoda, prepoznavanje resursa te usmjerava pitanja koja su postavljena i interpretacije koje se zajedno s klijentom stvaraju. Način na koji terapeut u unutarnjem monologu procjenjuje i doživljava klijenta i njegovu teškoću, koliko vjeruje u promjenu i resurse klijenta, sigurno utječe i na rezultate psihoterapijskog odnosa. Njegove naučene i vlastite teorije o životu, trenutna situacija i okolnosti čine staklo kroz koje promatra svijet oko sebe i svog klijenta.
I bez obzira na sve veću kolektivnu prisutnost novih paradigmi, priznavanja više istovremenih istina i teorija, i dalje postoji nesrazmjer moći u odnosu između osobe koja traži pomoć – klijenta – i osobe koja sjedi u stolici i nudi sebe kao alat za pomaganje.
Psihoterapeut (više) nije sveznajući stručnjak koji može objektivno procijeniti trenutak u kojem je za klijenta nešto pošlo po krivu, prepoznati simptom, povezati ga s uzrokom i propisati za problem valjanu intervenciju, odnosno lijek. Psihoterapeut nije vanjski promatrač, menadžer i narator u psihoterapijskom procesu. Psihoterapeut je aktivni sudionik u komunikaciji s klijentom, koji sudjeluje u propitivanju vlastitoga razumijevanja priče klijenta, potpuno svjestan i odgovoran za komunikacijski proces.
Niti klijent više nije objekt promatranja terapeuta, već aktivni sudionik u terapijskom procesu. Pacijent ima sposobnost promatrati, reflektirati i razumjeti svoje vlastite misli, osjećaje i ponašanje.
Odgovornost terapeuta time istovremeno još više raste. Osim odgovornosti za psihoterapijski proces i učenje „teorija” – zbog te uključenosti u proces s vlastitim bićem umjesto (samo) teorijama – još smo odgovorniji biti svjesni sebe i odgovornosti za svoje razumijevanje drugoga u psihoterapijskom procesu: učiti jezik klijenta, njegova vjerovanja, vrijednosti, stavove; vjerovati u njegovu jedinstvenost, kompleksnost i resurse.
Što mogu učiti i razumijevati kao terapeut? Percepcija i gledanje kroz „oči drugoga”
Kibernetika predlaže samoreferentnost, sposobnost sustava da se odnosi na sebe, u kontekstu psihoterapije, ključni koncept u poticanju svjesnosti i promjene i kod terapeuta i kod klijenta. To može uključivati svijest o vlastitom postojanju, procesima i oblicima ponašanja. Samoreferentnost naglašava internu perspektivu sustava, gdje sustav ima sposobnost samopromatranja ili samoprocjene.
- Mogu opažati jedino ono za što imam biološku osnovu.
- Nema opažanja nezavisnog od opažača.
- Moja su opažanja zatvorena petlja.
- Moja će mi opažanja dati ono što uzmem, ono što uzimam je ono što vidim.
- Moja su opažanja također akcije i ne mogu ne djelovati, ne mogu ne opažati.
- Opažano se mijenja opažanjem, opažač se mijenja opažanjem.
(Blažić, A., Cvjetović, A., Istraživanja djelotvornosti psihoterapije, 2023.)
Od samog začetka čovjek može opažati i učiti ono za što već ima biološku osnovu ili znanje, odnosno iskustvo s kojim može povezati opaženo. Naš um je istovremeno otvoreni i zatvoreni sustav. Kao zatvoreni sustav, naš um obrađuje informacije temeljem unaprijed postavljenih programa, uvjerenja i iskustava. Ta zatvorenost predstavlja našu sposobnost da obradimo informacije samo unutar granica našeg trenutnog znanja, iskustva i uvjerenja. Poput računalnog programa, naš um ima obrasce razmišljanja, programe i zakonitosti koji nas usmjeravaju na određene načine percepcije, reakcija i ponašanja.
Istovremeno, naš um kao otvoreni sustav sposoban je primati nove informacije, učiti i prilagođavati se okolini. Otvorenost predstavlja našu sposobnost da rastemo, mijenjamo se i razvijamo. Ljudski um funkcionira kao kombinacija zatvorenog i otvorenog sustava, gdje koristimo unaprijed postavljene obrasce, ali istovremeno imamo sposobnost integriranja novih ideja i iskustava radi osobnog razvoja i rasta.
Pojmovi autopoeza i samoreferentnost pomažu nam zamisliti i razumjeti kako ljudski um može istovremeno biti zatvoreni sustav (temeljen na postojećim obrascima i uvjerenjima) i otvoreni sustav (sposoban za rast, učenje i prilagodbu). Sistem (um, tijelo, društvo, par…) autonoman je kada može određivati svoje zakone. Maturana i Varela smatraju da živa bića nisu autonomne jedinice. No, jedna od najtočnijih karakteristika živih bića jest upravo njihova autonomnost. Autopoeza je taj mehanizam koji živa bića čini autonomnim sistemima.
Autopoeza, kako je razumijemo iz konteksta kibernetike drugog reda, naglašava ideju da je ljudski um, poput živih organizama, sustav koji se neprestano reproducira i održava samog sebe. Um je sposoban za kontinuiranu unutarnju preobrazbu i samoodržavanje. To znači da, unatoč tome što je um ograničen unaprijed postavljenim obrascima i uvjerenjima (zatvoreni sustav), također ima sposobnost rasta, učenja i prilagodbe novim informacijama i iskustvima (otvoreni sustav) – poput molekula koje djeluju po svojim zakonima, istovremeno dovoljno fleksibilne da se prilagode zahtjevima okoline. Kroz kontinuiranu samoreferenciju i unutarnju preobrazbu, um može proširiti svoje granice i razviti se, dok istovremeno održava svoju unutarnju koherentnost i stabilnost.
Drugim riječima, u kontekstu teme seminara, naša percepcija (kao proces i određenje) nije samo pasivno primanje informacija iz okoline, već aktivno sudjelovanje u kreaciji naše stvarnosti. Tako ni naše ponašanje nije samo uzročno-posljedični lanac, a naše istine i budućnost nisu proročanstva.
Terapeuti mogu koristiti ova znanja kako bi pomogli klijentima, educirajući ih o funkcioniranju i organizaciji organizma, odnosno uma, da razumiju kako njihovi umovi funkcioniraju kao kompleksni sustavi. Kroz osvještavanje dualnosti otvorenosti i zatvorenosti uma terapeuti mogu poticati klijente da osvijeste svoja unutarnja uvjerenja, pravila, očekivanja, percepcije… i pomoći im da budu otvoreniji za vlastite nove ideje, perspektive i načine razmišljanja. Kroz terapijski proces mogu naučiti kako prepoznati i mijenjati svoje negativne obrasce ponašanja te razviti veću fleksibilnost i prilagodljivost.
Ova znanja, u kontekstu teme, najprije služe psihoterapeutima kako bi postali, ostali i ostajali odgovorni za svoja stanja razumijevanja i učenja „kako da gledamo očima svojih klijenata”. Upoznavanje kibernetike i njezinih koncepata može pomoći terapeutima da bolje upravljaju svojom epistemologijom, odnosno načinom na koji pristupaju znanju i spoznaji, s naglaskom i na znanje o sebi.
Terapeuti mogu postati svjesniji svojih pretpostavki, ograničenja i perspektiva koje mogu utjecati na njihov rad s pacijentima. Kroz refleksiju i samoprocjenu terapeuti mogu raditi na razvoju otvorenosti uma i sposobnosti samoreferenciranja kako bi poboljšali kvalitetu svoje terapije i odgovornost prema klijentima.
Prilikom jednog seminara u Školi kibernetike i sistemske terapije učitelj Branko Petris ispričao je analogiju u kojoj je objasnio ljudski um i percepciju na sljedeći način (po mom sjećanju i interpretaciji):
Zamisli da se nalaziš u velikoj sobi koja je potpuno obložena staklom. To staklo je u određenom postotku ogledalo. Postotak refleksivnosti je takav da vidiš kroz njega, a ipak ne možeš pogledati kroz njega, a da istovremeno ne vidiš svoj odraz. Sve oko tebe je odraz i tebe samoga. I dok si svjestan svog okruženja, tvoja percepcija uvijek je filtrirana kroz tvoj vlastiti odraz. Tvoj svijet oblikovan je tvojim vlastitim pogledom.
Ova analogija nastavlja se na dualnost otvoreno-zatvorenog uma i ideju da naša percepcija svijeta često dolazi filtrirana kroz naše vlastite subjektivne filtre, uvjerenja, iskustva i predrasude. Čak i kada promatramo vanjski svijet, mi ga interpretiramo kroz prizmu našeg vlastitog unutarnjeg svijeta.
Ova analogija može pomoći klijentima da razumiju da je njihova percepcija uvjetovana njihovim osobnim iskustvima i perspektivama te da drugi ljudi mogu imati potpuno drugačije interpretacije istih događaja ili situacija.
Istovremeno, analogija podsjeća terapeute da, s obzirom na svoju poziciju i autoritet koji im klijenti često dodjeljuju i nude, budu oprezni sa svojim interpretacijama, znanjima, dijagnozama i idejama da točno znaju što je za nekoga problem, a što rješenje. Opominje i upućuje terapeute da dublje istražuju i kreiraju interpretacije zajedno s klijentima, surađujući s klijentovim ishodima, tempom i resursima. Poziva terapeuta da „gleda očima drugoga”, svjestan da će gledajući uvijek vidjeti i dio sebe.
Razumijevanje kibernetike i povezanih koncepata može značajno utjecati na našu (terapeutsku) percepciju i način ostvarivanja odnosa u psihoterapijskom procesu. Kibernetika (drugog reda) i sistemski pristup mogu potaknuti našu svjesnost o složenim unutarnjim procesima koji se odvijaju unutar nas i unutar klijenta te o kompleksnosti dijaloga kojim zajedno nastojimo postići razumijevanje koristeći jezik kao metaforu za unutarnja zbivanja.
Kako da svaki terapeut istražuje kako slušati (verbalno, neverbalno, svjesno, nesvjesno), kako razgovarati i kako pustiti i imati povjerenje u sebe, klijenta, odnos i proces.
To istraživanje terapeutima može pomoći čuti, opažati i postavljati pitanja koja potiču klijenta da istražuje svoje misli, osjećaje i uvjerenja. Također, pomaže nam prepoznavati i osvjetljavati obrasce ponašanja i razmišljanja koji mogu biti ograničavajući za klijenta i istovremeno one koji vode u alternativna i nova razumijevanja i ponašanja koja klijenta približavaju željenom ishodu.
Razumijevanje dualnosti otvorenosti i zatvorenosti uma potiče nas da kao terapeuti budemo otvoreni za nove ideje, perspektive i načine suočavanja s problemima. Kroz kibernetički pristup trudimo se postaviti pitanja koja stvaraju podržavajuće i sigurno terapijsko okruženje. Pitanja koja potiču osjećaj empatije, razumijevanja i prihvaćanja mogu pomoći klijentima da se osjećaju ugodno izražavajući svoje osjećaje i brige.
„Očima drugoga” možemo razumjeti kao hermeneutičku praksu u kojoj terapeut interpretira (provjeravajući s klijentom) sadržaj koji klijent nudi, svjestan da su sve interpretacije (samo ili tek) konstrukcije u kojima je važno i najvažnije da klijent pronalazi sebe i svoje istine, osjećajući se pritom kao aktivni sudionik psihoterapije, u konverzaciji s terapeutom koji svoje vještine koristi kako bi klijentu pomogao da proširi i poveća svoje izbore.
Epistemologija terapeuta naizgled je ključan element u psihoterapiji. Da bi mogao „gledati očima drugoga”, a ostati svoj, terapeut očito mora voditi računa o svojoj epistemologiji i staklima kroz koja doživljava svijet oko sebe.
Zaključno, psihoterapija i kibernetika drugog reda nude bogat terapijski okvir koji naglašava važnost suradnje, razumijevanja i sukreiranja u terapijskom procesu. Unatoč izazovima i različitim stajalištima, ovi koncepti pružaju vrijedan uvid u razvoj terapijskog konteksta i potiču nas na daljnje istraživanje i refleksiju.
Kako je rekao Gregory Barnes, nemojmo biti osoba koja se drži jedne ideje, a i sama kibernetika nalaže – promjena je nužna i novo znanje stvara nove teorije.
Literatura:
Reddit. Internetska rasprava „Zašto ste prestali s psihoterapijom?” (točna poveznica nije navedena u izvornom radu).
Yalom, I. D. (1975). The Theory and Practice of Group Psychotherapy. New York: Basic Books.
Miškulin, I. (2016). Epistemologija vrline u psihoterapiji. Doktorska disertacija. Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet.
Glanville, R. (2003). Second-order Cybernetics. U: F. Parra-Luna (ur.), Systems Science and Cybernetics, Encyclopedia of Life Support Systems (EOLSS). EOLSS Publishers.
Maturana, H. R. i Varela, F. J. (1992). The Tree of Knowledge: The Biological Roots of Human Understanding. Shambhala.
Blažić, A. i Cvjetović, A. (2023). Istraživanja djelotvornosti psihoterapije. Interni nastavni materijal Škole kibernetike i sistemske terapije.
Odgovori